Elektrokonvulzivna terapija ili farmakoterapija u lijecenju tvrdokorne bipolarne depresije
Joel Yager, MD recenzira Schoeyen HK et al. Am J Psychiatry 2014 Sep 15.
Stope remisije bile su slicne u dvjema grupama, i to u nezadovoljavajuce niskim postocima, ali je dvostruko vise pacijenata reagiralo na elektrokonvulzivnu terapiju.
Tvrdokorne bipolarne depresije muce i pacijente i lijecnike. U javno financiranoj norveskoj studiji koja je trajala 6 tjedana i koja se odvijala na vise lokacija, znanstvenici su randomizirali 73 pacijenta s tvrdokornim bipolarnim poremecajem tipa I ili II u dvije skupine: oni koji su primali elektrokonvulzivnu terapiju (ECT; ≤ 18 tretmana) ili individualiziranu psihofarmakoterapiju temeljenu na algoritmu (muskarci 51%; bipolarni poremecaj tipa 1, 40%; srednja dob, 48; srednje trajanje bolesti, 30 godina; srednja vrijednost pojave depresivnih epizoda tijekom zivota, 20). Pojam otpornosti na lijecenje definirao se kao izostanak odgovora na dva pokusaja lijecenja stabilizatorima raspolozenja, koji su se pokazali ucinkovitima u lijecenju bipolarne depresije (lamotrigin, litij, olanzapin ili kvetiapin) i/ili antidepresivima.
Od 66 pacijenata u posljednjoj skupini pacijenata s namjerom lijecenja, samo ih je 43 proslo kroz cijeli postupak terapije. Pacijenti koji su primali ECT terapiju u prosjeku su primili 10,6 tretmana. Lijekovi kod 33 pacijenta koji su primali farmakoterapiju bili su kombinacija litija (11 pacijenta), lamotrigina (29), valproata (9), kvetiapina (19), olanzapina (12), venlafaksina (5), fluoksetina (5), bupropiona (3), citaloprama (2), escitaloprama (2), te sertralina, perfenazina i aripiprazola (od svakoga po 1).
U sestom tjednu ispitivanja, pokazalo se da je ECT znacajno bolji pri primarom ishodu (analiza mjesovitih efekata). Odgovor (smanjenje od ≥50% prema Montgomery-Asberg upitniku za ispitivanje depresije [MADRS]) je bio znacajno veci kod pacijenata na ECT terapiji od pacijenata na farmakoterapiji (74% naprama 35%), ali je remisija (MADRS bodovi, ≤12) bila slicna u dvjema grupama (35% i 30%). Gotovo se dvostruko vise stetnih ucinaka dogodilo kod primjene lijekova nego kod primjene elektrokonvulzivne terapije.
Komentar
Ova slozena kratkorocna studija ima ocita ogranicenja, a brojevi su bili premali za suvislu analizu odgovora u podgrupama (npr. po tipu bolesti ili lijeku). U obje grupe je broj pacijenata koji su odustali bio iznimno velik, a samo je manji broj pacijenata postigao remisiju; ipak, elektrokonvulzivna terapija, koja je imala znacajno vecu stopu odgovora (broj pacijenata koji trebaju primati terapiju iznosi 3) mogla bi imati pozitivne ucinke kod mnogih pacijenata. Algoritam nije iscrpio sve dostupne opcije (npr. razlicite upotrebe inhibitora monoamin oksidaze, modafinila, lurasidona, svjetlosne terapije). Nepoznato je da li bi kombinacija elektrokonvulzivne terapije i farmakoterapije, dulji tretmani ili oboje polucilo bolje rezultate za pacijente. Potrebni su nam i prognosticki biomarkeri za terapije i ucinkovitiji tretmani.
Stope remisije bile su slicne u dvjema grupama, i to u nezadovoljavajuce niskim postocima, ali je dvostruko vise pacijenata reagiralo na elektrokonvulzivnu terapiju.
Tvrdokorne bipolarne depresije muce i pacijente i lijecnike. U javno financiranoj norveskoj studiji koja je trajala 6 tjedana i koja se odvijala na vise lokacija, znanstvenici su randomizirali 73 pacijenta s tvrdokornim bipolarnim poremecajem tipa I ili II u dvije skupine: oni koji su primali elektrokonvulzivnu terapiju (ECT; ≤ 18 tretmana) ili individualiziranu psihofarmakoterapiju temeljenu na algoritmu (muskarci 51%; bipolarni poremecaj tipa 1, 40%; srednja dob, 48; srednje trajanje bolesti, 30 godina; srednja vrijednost pojave depresivnih epizoda tijekom zivota, 20). Pojam otpornosti na lijecenje definirao se kao izostanak odgovora na dva pokusaja lijecenja stabilizatorima raspolozenja, koji su se pokazali ucinkovitima u lijecenju bipolarne depresije (lamotrigin, litij, olanzapin ili kvetiapin) i/ili antidepresivima.
Od 66 pacijenata u posljednjoj skupini pacijenata s namjerom lijecenja, samo ih je 43 proslo kroz cijeli postupak terapije. Pacijenti koji su primali ECT terapiju u prosjeku su primili 10,6 tretmana. Lijekovi kod 33 pacijenta koji su primali farmakoterapiju bili su kombinacija litija (11 pacijenta), lamotrigina (29), valproata (9), kvetiapina (19), olanzapina (12), venlafaksina (5), fluoksetina (5), bupropiona (3), citaloprama (2), escitaloprama (2), te sertralina, perfenazina i aripiprazola (od svakoga po 1).
U sestom tjednu ispitivanja, pokazalo se da je ECT znacajno bolji pri primarom ishodu (analiza mjesovitih efekata). Odgovor (smanjenje od ≥50% prema Montgomery-Asberg upitniku za ispitivanje depresije [MADRS]) je bio znacajno veci kod pacijenata na ECT terapiji od pacijenata na farmakoterapiji (74% naprama 35%), ali je remisija (MADRS bodovi, ≤12) bila slicna u dvjema grupama (35% i 30%). Gotovo se dvostruko vise stetnih ucinaka dogodilo kod primjene lijekova nego kod primjene elektrokonvulzivne terapije.
Komentar
Ova slozena kratkorocna studija ima ocita ogranicenja, a brojevi su bili premali za suvislu analizu odgovora u podgrupama (npr. po tipu bolesti ili lijeku). U obje grupe je broj pacijenata koji su odustali bio iznimno velik, a samo je manji broj pacijenata postigao remisiju; ipak, elektrokonvulzivna terapija, koja je imala znacajno vecu stopu odgovora (broj pacijenata koji trebaju primati terapiju iznosi 3) mogla bi imati pozitivne ucinke kod mnogih pacijenata. Algoritam nije iscrpio sve dostupne opcije (npr. razlicite upotrebe inhibitora monoamin oksidaze, modafinila, lurasidona, svjetlosne terapije). Nepoznato je da li bi kombinacija elektrokonvulzivne terapije i farmakoterapije, dulji tretmani ili oboje polucilo bolje rezultate za pacijente. Potrebni su nam i prognosticki biomarkeri za terapije i ucinkovitiji tretmani.